gotovo je
kao sto vidite, vise uopce ne pisem svoj blog, nema inspiracije, ne sjecam se kad sam zadnji put nesto napisala... ocito je gotovo... moj blog umire i samo je pitanje vremena kad ga vise nece biti. :( sta se moze, zivot je okrutan. hvala svima koji su tu i tamo posjecivali moj blog. pozz
07.03.2008. u 10:47 | 2 Komentara | Print | # | ^Ona i On
Ako želite opisati savršenu djevojku, spomenite njeno ime i svi će znati što želite reći.
Ona je lijepa, pametna, duhovita, dobra, uvijek vedra i nasmijana i uljepšava svaku prostoriju u koju uđe, makar se u njoj zadržala samo nekoliko sekundi. Svi znaju samo njene dobre strane jer loših zapravo i nema.
Ukoliko ne znate o kome govorim, ukratko ću vam je opisati. Duga, ravna, sjajna, smeđa kosa, plave, velike, bademaste oči, koje mogu poprimiti jarku zelenu boju ako je iznimno sretna, pune crvene usne i savršeni bijeli zubi čine njeno lice savršeno ženstvenim i izrazito ljupkim. Duge noge, malen struk i lijepo naglašene obline čine njenu figuru nezamislivo skladnom.
No, dosta o njenoj slici i prilici. Ako ju želite zbilja upoznati, morate poznavati i njezine osobine. Izrazito je nadarena za njegovanje svoje već spomenute kose te svoje nježne i meke kože, a poznata je i priznata po vrlo dobrom stavljanju make up-a u nastojanju da istakne svoje dražesno lice, a i tijelo.
Naravno, ona ne bi bila toliko zanimljiva da nema svog princa kojeg mnogi žele ukloniti kako bi osobno mogli uživati u njenoj božanstvenosti. Pa, dakle, recimo i o njemu riječ ili dv'je.
Njegova je kosa kratka, besprijekorna i uglađeno počešljana. Oči boje tekuće čokolade poput dvije male zvijezde su zapravo ogledalo njegove duše. Atletska građa i nadaleko poznat skladno „isklesan“ torzo čine ga elegantnim kršnim mladićem kakvog djevojke viđaju samo u snovima.
O, kakav li je on samo lijep san mnogim djevojkama! U cvijetu je mladosti i nema mu ravnog ni u jednom sportu, kako u atletici, kraljici svih sportova, tako ni u šahu. Načitanost, briljantan um i brzo logičko razmišljanje čine ga govornikom dostojnim svih povijesnih velikana književnosti i znanosti.
Pokazuje velik interes za astrologiju i gastronomiju, a poznat je i po iznimnim jahačkim vještinama. Lijepa v anjština i neobično čvrst karakter čine ga jedinim mladićem dostojnim već spomenute krasotice.
Za njim venu i mladići i djevojke i svi, koliko god bili ljubomorni na jedno od njih, se slažu kako nema božanstvenijeg para od njih. Njihova ljubav bi svojom snagom i dugotrajnošću mogla ozdraviti i smrtno bolesnu dušu.
Njihove bezgrešne duše zajedno čine spoj dostojan i samog Boga, a mnogi ih često povezuju s anđelima jer ne znaju kako bi drugačije opisali njihovo savršenstvo.
I, naravno, živjet će oni tako savršeni i sretni do kraja svijeta jer se nitko neće usuditi rastaviti ih kako ne bi time naljutio dragog Boga.
Snaga ljubavi je napisana u 1. razredu za Prvu školsku zadaću i nedavno sam pronašla tu zadaću te sam odlučila podijeliti ju s vama. Ne znam kad i kako su nastali Brat blizanac i Ja sam zaljubljena, a također sam ih nedavno pronašla i nisam znala što da učinim s njima osim da ih stavim na blog. Pusa svima!
23.12.2007. u 13:45 | 0 Komentara | Print | # | ^Snaga ljubavi
Do sad su me mnogi dečki privlačili i sviđali mi se, ali još nikada nisam bila istinski zaljubljena. Hvala Bogu, to se sada promijenilo!
Jednoga groznog kišnog popodneva spremala sam se za školski ples. Ništa mi nije išlo kako treba. Jedva sam našla što ću obući, a kosu nisam ni uspjela ukrotiti. Vrijeme je prolazilo, a ja nikako da se spremim. Imala sam još pola sata do 19 h, kada sam se trebala naći s prijateljicama da zajedno krenemo. Odlučila sam ne živcirati se više svojim izgledom te sam krenula da me prijateljice dugo ne čekaju. Negdje na pola puta ulovila me kiša, a ja sam, naravno, zaboravila kišobran. Ali nisam se previše živcirala, odlučila sam da mi ništa ne može pokvariti ovaj dan. Našla sam se s prijateljicama te smo sve zajedno krenule prema školi, na ples. Čim smo došle, počele smo plesati i zabavljati se i stvarno mi je bilo super. Vidjela sam da se i drugi zabavljaju. Vrijeme je prolazilo i ljudi su počeli odlaziti. Osvrnula sam se da vidim koliko je ljudi još ostalo i tada sam ugledala njega, Brunu. Sjedio je sam i činilo mi se kao da se dosađuje. Požurila sam do njega i pitala ga za ples, no odbio je rekavši kako ga boli noga jer ju je ozlijedio na plivanju. Odmah sam osjetila nekakvu kemiju među nama te sam, umjesto da se vratim na plesni podij, ostala sjediti s njim. Započeli smo razgovor, a ja nisam mogla skinuti pogled s njegovih predivnih očiju. Kako li je samo s njim lako razgovarati! Pričali smo o svemu i svačemu, a pred kraj plesa me je i poljubio. Cijelim mi je tijelom prošao osjećaj sreće i ljubavi. U to su rekli da je ples gotov i morala sam poći, prijateljice su rekle da me neće čekati. Još me samo kratko upitao želim li biti njegova djevojka. Ja sam pristala i nakon kratkog pozdrava odjurila k svojim prijateljicama.
Prvi put u svome životu osjećam se zaljubljeno i mislim da će ta ljubav i potrajati jer je obostrana. Jedino što me u svemu tome brine jest hoće li se ta moja zaljubljenost odraziti na ocjene, ali ipak ništa, pa ni ocjene, neće pomutiti našu sreću jer smo vezani snagom ljubavi.
Brat blizanac
Gledala ga je. Pokušala je prodrijeti u njega, ali nije mogla. Kao da je bio zaštićen nekom nevidljivom opnom.
S nevjericom je slušala njegova šaputanja, lažna obećanja o zajedničkoj sreći. Osjećala je da njegov stisak na njenim rukama postaje sve jači.
Ni sama više nije znala tko je on. Nije znala gleda li u anđela ili vraga.
Bilo joj je neprihvatljivo da je to onaj njen Mate s kojim je još prije neki dan bila najsretnija djevojka na svijetu.
Toliko je bila zaokupljena svojim mislima da nije ni primijetila kad joj je Mate otkopčao košulju. Sad je htio otkopčati joj hlače, no ona se na vrijeme počela odupirati. Pokušala je pobjeći, ali ju je Mate sustigao prije nego što je stigla do prvog ugla.
Odnio ju je do klupe i otkopčao hlače. Prodirao je u nju sve žešće. Boljelo ju je, boljelo ju je toliko da nije imala snage oduprijeti mu se.
Nakon nekog vremena je prestao, obukao se i otišao bez ijedne riječi. Iako Mate nije bio u blizini, bol nije prestajala. Osim one fizičke boli, sad ju je boljela pomisao na to što joj je Mate učinio. Njen Mate, kojeg je voljela više od bilo čega drugoga.
Ostala je sjediti na toj klupi sve dok je zora nije vratila u stvarnost. Pribrala se i otišla kući. Majke joj nije bilo doma pa nitko nije primijetio da je cijele noći nije bilo kod kuće.
Idućeg je dana ostala kod kuće rekavši da se ne osjeća dobro. Cijeli tjedan nije bila u školi. Kad je i bila u školi, nastavu nije pratila. Jedino je primijetila da Mate nije u školi.
Došlo je ljeto. Ni sama nije znala kako je završila razred. Iako u posljednje vrijeme nije puno jela, iz dana u dan je bila sve deblja. Nakon nekog vremena je shvatila da je trudna. Majka joj je po cijele dane radila pa nije ništa primijećivala. Možda je tako bilo i bolje.
Jednog sparnog ljetnog dana, dok je bila sam kod kuće i pokušaval se rashladiti, netko je pozvonio na vrata. Otvorila ih je, a pred vratima je stajao Mate. Ugledavši ga, zanijemila je. I on je bio zatečen vidjevši njen trbuh.
Nakon nekoliko trenutaka Mate se pribrao, ušao u kuću i počeo se derati na nju o tome kako ne može vjerovati što je učinila. Bezbroj ju je puta upitao čije je dijete.
Ona ga je gledala kao da je poludio. Kad su se oboje uspjeli smiriti rekla mu je da je dijete njegovo. Mate je sad već sumnjao da je luda.
Upitao ju je kako može on biti otac tog dijeteta kad je posljednja tri mjeseca bio kod bake i pomagao joj jer je bila teško bolesna. Sad ona nije vjerovala što čuje svojim ušima.
Neko vrijeme su razgovarali, raspravljali o njenoj trudnoći, a onda je Mati sinulo. Sjetio se da je njegov brat blizanac, Ante, nedavno bio pobjegao iz popravnog doma, a Mate je, kad se vratio kući, u svojoj sobi našao razbacane slike sebe i svoj, trudne, djevojke.
Sada su oboje znali što se uistinu dogodilo te jedne večeri prije otprilike tri mjeseca. Sve ovo ih je dodatno zbližilo. Mate je rekao da mu nije bitno tko je pravi otac tom djetetu. Odlučili su zadržati dijete, vjenčati se nakon maturi i voljeti do kraja života.
Jedino se još ne zna zašto je Ante to učinio i gdje je Matino pismo koje joj je poslao, a u kojem objašnjava da je morao hitno otputovati baki i da ga neko vrijeme neće biti.
Ja sam zaljubljena
Duboko dišem, ali zraka ne mogu udahnuti. Gledam, buljim, ali ništa ne vidim. Svuda oko mene mrak. Pretvorila sam se u uho, ali do mene zvukovi ne dopiraše, tek blagi šum kojem je uzrok izgubljeni razum.
Gorim. Izgaram.
Ne. Ne mogu ovo više podnijeti. Lišena svih boja, mirisa, zvukova.
Čemu mogu zahvaliti svoju ludost? Tko je kriv za moju pijanost?
Nikada dosad nisam bila pijana. Odvratan osjećaj. Utroba tek što mi ne počne na usta izlaziti.
Osjećam mučninu. Vrti mi se. Noge me više ne slušaju i ja padam. Padam, ali nikako da padnem. Padam li u pakao?
Ne. Ja letim.
Osjetila mi se napokon vraćaju. Čujem pjev anđela. Oko mene oblaci. Kakvog li lijepog spektra boja! Ovo mora da je raj. Htjela bih ovdje zauvijek ostati.
Tek što to pomislih, sve se raspline. Vratim se u stvarnost. Preda mnom stoji lice voljene osobe.
Osvrnem se oko sebe. Vidim klupu, nekoliko stabala i prepuni koš za smeće. Vidim sve to, ali kao da je kilometrima udaljeno od mene. Čak mi ni naočale ne pomažu da se okolina izoštri.
Okrećem se prema voljenoj osobi. Ona me pogleda i prinese svoje usne mojima.
Duboko dišem, ali zraka ne mogu udahnuti. Gledam, buljim, ali ništa ne vidim. Svuda oko mene mrak.
NOGOMET
Nogomet se razvio u Kini pedesetih godina poslije Krista, odnosno u sedmom stoljeću u Japanu, a u Europi su ga prvi počeli igrati Englezi u trinaestom stoljeću. Nije potpuno razjašnjeno tko je i kako osmislio nogomet, no mislim da će se sve pripadnice ljepšeg spola složiti sa mnom da su nogomet osmislili muškarci.
Nogomet je danas najrašireniji, najgledaniji i svakako najbolje plaćen sport. Gledaju ga gotovo svi muškarci, a očevi svoje sinove od najranijih dana njihovog života uče o nogometu i privikavaju na njega.
Za muškarca vjerojatno nema ljepšeg trenutka, osim možda vođenja ljubavi, od sjedenja na kauču s pivom u ruci i gledanja nogometa.
Svaka pripadnica ljepšeg spola koja gleda nogomet, gleda ga iz samo jednog razloga, zbog one dvojice-trojice zgodnih igrača.
Naravno, gotovo ni jedna pripadnica ljepšeg spola, čast iznimkama, koje zauzimaju vjerojatno 0,1 % svih pripadnica ljepšeg spola na svijetu, nogomet ne smatra zanimljivim. Pa ipak, tu i tamo se dogodi da je neka od njih, odnosno nas, neoprezna te ju ponese nogometna euforija, no ona se vrlo brzo vrati k svijesti i prestane uzaludno „bacati“ svoje slobodno vrijeme na nogomet.
Nogomet ima tri ili čak četiri pravila, koja imaju poneke varijacije, ovisno gdje ga se i u kojim uvjetima igra, a ta njegova jednostavnost pokazuje da su ga jedino muškarci mogli osmisliti.
Sat i pol trčiš s jedne strane na drugu, tu i tamo „šutneš“ loptu, malo nekog udariš laktom u rebra dok nitko ne gleda, ako nisi previše lijen, pukneš loptu u mrežu koja se jednostavno, bolje rečeno primitivno, zove gol i na kraju izađeš kao pobjednik, sav sretan jer si učinio nešto dobro za svijet.
Kao pripadnica ljepšeg spola nikad nisam razumjela što je zanimljivo, a čak bih se usudila reći lijepo, u nogometu. Ne patim ni za jednim nogometašem, štoviše imam svog ljubitelja nogometa, samo što je on jedan od onih koji cijele dane sjede na kauču i piju pivo.
Vjerojatno mi nogomet nije zanimljiv iz sasvim jednostavnog razloga – previše je primitivan da bismo mi žene pokazale ikakav interes za njega. Mislim, tko ima vremena gledati sat i pol kako dvadeset i koji muškarac trči amo-tamo. Tu i tamo se dogodi da se netko baci na tlo i viče kako je ozlijeđen, no to je valjda jedini dio utakmice u kojoj se nešto zbilja događa.
Da su muškarci lijeni pokazuje činjenica da postoji pravilo koje se zove „zaleđe“. Ako se netko previše približi golu, suci igru vraćaju u centar terena jer svi znaju da je prava akcija kod gola, a nikom se ne da toliko trčati da bi uopće došao do gola, a kamoli sa onda još i „trgao“ za loptu.
Pretpostavljam da nikad neću shvatiti što je to zanimljivo u nogometu ni zašto mu svi pridaju tako veliku pažnju, no barem sam ovim tekstom to pokušala.
Bilo kako bilo, nogomet će, bez obzira na sve što sam ovdje izložila, i dalje biti „najvažnija sporedna stvar na svijetu“, a ja ću se do kraja života valjda uspjeti pomiriti s tim.
"Sve drugo nestaje pred ljubavlju" (C. v. Brentano)
Čini mi se da je ljubav jedini razlog zbog kojeg postojimo. mi smo plod ljubavi i jedini odnosno najviši cilj života je ljubiti i biti ljubljen, sve ostalo je manje važno.
Postoji mnogo vrsta ljubavi, no vjerojatno nam je najljepša ljubav prema bližnjemu. tu, opet, postoji bratska ljubav, roditeljska, ljubav prema partneru i mnoge druge.
Trenutno sam ispunjena ljubavlju prema idlu, prema svom najdražem pjevaču, pa ću o njoj pisati. Nisam ni znala koliko ga volim dok ga nisam zauvijek izgubila. jučer je poginuo, a za sobom ostavio samo prelijepe pjesme i brojna dobra djela. Naravno, nije otišao zauvijek, živjet će u srcima svih svojih obožavatelja, a ima ih mnogo jer je bio iznimna osoba i vrlo talentiran pjevač. kada voliš, ljubav je predivna, ali kada ti netko tako drag premine, ljubav toliko boli da se čovjek osjeća potpuno prazno, kao da je s voljenom osobom otišla i duša osobe koja pati. "Moj" pjevač je bio toliko dobra osoba da bi se gotovo mogao mjeriti s anđelima. Jučer sam nekoliko puta poželjela da sam ja umrla, a ne on jer je njegovom smrću svijet na velikom gubitku. svaki put dok sam slušala njegove pjesme, prestala sam misliti na sve ostalo i prepustila se njegovom predivnom glasu i još ljepšim pjesmama. Ne znam je li sam pisao tekstove za svoje pjesme, ali nisam čula da neki drugi pjevač ima tako nježne pjesme ispunjene ljubavlju. Njegove su me pjesme uvijek razvedrile i kao da su mi poručivale: "Nemoj stati, idi dalje, doći će i tvoje vrijeme", a sad, kad ih slušam, donose mi samo tugu i bol. Sudbina neki put stvarno nije pravedna. Od tolikih ljudi na svijetu, a mnogi su iznimno zli, sudbina uzme baš dobru osobu koja je, ako ništa drugo, svojim pjesmama dirnula u mnoga srca i mnoge ljude bezbroj puta razveselila i poručila im da ima nade i za njihovu sreću.
Potpuno se slažem s gospodinom Brentanom da sve nestaje pred ljubavlju, samo što je moju ljubav, nažalost, zamijenila tuga. Pet godina sam uživala u njegovim pjesmama, željno iščekujući nove, a sad mogu uživati samo u ovima koje je ostavio za sobom, a one mi zadaju toliko boli da, dok ih slušam, mislim da ću umrijeti. Zbilja ne znam koliko će mi vremena trebati da prebolim ovaj strašan gubitak, ako ću ga ikada i uspjeti preboljeti. No, jedno je sigurno, zauvijek će živjeti u mome srcu, makar kao iznimno bolna, ali lijepa uspomena.
Znam, malo sam otišla predaleko od teme, ali sad, kad sam svoje osjećaje, svu tu tugu i bol, prenijela na papir, mi je malo lakše. Nadam se da mi nećete zamijeriti skretanje od teme.
Ovaj je tekst napisan 17.10.2007., posvećen predragom Toši Proeskom (počivao u miru), a napisan je za Prvu školsku zadaću.
MOJ KONJ (NA BIJELOM PRINCU)
Tog je dana bilo toliko vruće, da sam u jednom trenutku pomislila kako je čitav grad u nekakvoj golemoj pećnici koja je namještena na najjaču moguću temperaturu.
Bila je nedjelja i cijeli dan nisam ništa radila, osim što sam bježala od sunca i vrućine, bezuspješno. S prijateljicom sam se dogovorila za rolanje. Oko 7 h poslijepodne je došla kod mene te smo se otišle rolati kako bismo jačale mišiće.
Na kraju se naše rolanje svelo na bježanje od sunca. Nakon pola sata ili čak sat vremena, odustale smo od rolanja. Sjele smo u hlad ispred gradskog trgovačkog centra. Taman kad sam zaustila da joj nešto kažem, ona izvadi mobitel koji, naravno, istog trenutka zazvoni te se javi. Zvao ju je dečko.
Nakon pola sata slušanja njenog tepanja u mobitel, već mi je svega bilo dosta te sam i ja izvadila mobitel i odlučila poslati jedan kratki SMS preslatkom dečku s kojim me dotična prijateljica jednom upoznala u busu. SMS je otprilike glasio: «Hej. Šta se radi? Jesi li za kavu jedan dan? Ajde, javi kad budeš imao vremena pa da se nađemo, od ove sam vrućine zbilja ožednila.» Znala sam da je nedavno prekinuo s djevojkom te sam pretpostavljala da je to bio pravi trenutak za poziv na kavu.
SMS još nije bio ni otišao, a već sam dobila odgovor: «Može. Ako si danas slobodna, nađemo se na autobusnom kolodvoru za pola sata. Od šoka što je sastanak tako brzo dogovoren, uspjela sam napisati samo: «Vidimo se za pola sata.», istrgnuti prijateljici mobitel iz ruke, reći njenom dečku da je nazove za pola sata, povući prijateljicu za ruku i krenuti kući. Prijateljici ništa nije bilo jasno, ali, umjesto da me zaustavi i pita kamo se toliko žurim, ona me je samo šutke slijedila.
Po glavi mi se motalo stotinu pitanja: «Što obući?», «Hoću li se stići istuširati?», «koji parfem da stavim?», «Da li da se našminkam?» Kad sam stigla kući shvatila sam da nemam vremena za tuširanje te sam samo promijenila majicu, izula role i obula nove japanke. Prijateljica se također riješila rola.
Tek kad smo ponovno izašle iz mog stana se usudila pitati što mi je, zašto se tako čudno ponašam. Ispričala sam joj sve o dogovoru i rekla da može ostati s nama, ionako je to bila prijateljska kava, od koje sam ja htjela mnogo više.
Prerano smo došle na autobusni kolodvor pa smo otišle u poznato gradsko okupljalište mladih, McDonalds. Naručile smo si najveću porciju njihovih ne baš jako ukusnih krumpirića i pojele ju u trenu. Prijateljičin je mobitel ponovno zazvonio, a ponovno ju je zvao njen dečko.
Toliko sam bila nestrpljiva da sam svakih nekoliko sekundi pogledavala prema ulazu poznatog gradskog okupljališta mladih, McDonaldsa, u nadi da ću ga uskoro ugledati. Nakon što sam se i sto šezdeset peti put okrenula, ugledala sam ga. Od silnog uzbuđenja noge mi se odsjekoše, no, na sreću, nisam izgubila ravnotežu jer sam sjedila.
Prišao nam je, vedro mi se osmjehnuo i pitao: «Di ste, komadi?» Da sam ikad zamišljala svog «konja na bijelom princu» sigurna sam da bi ovako izgledao.
Izašli smo iz poznatog gradskog okupljališta mladih, McDonaldsa, i otišli na biljar u kafić na drugom kraju grada. Dotad sam svega jednom ili dvaput igrala biljar i, blago rečeno, nije mi išlo. Stoga mi je ON, moj konj (na bijelom princu) odlučio pokazati kako da igram. Prišao mi je sleđa u trenutku kad sam to najmanje očekivala, nježno me zagrlio, primio štap i rekao da se usredotočim na kuglu koja je bila preda mnom.
Osjećala sam njegov topli dah na svome ramenu i to me dovodilo u stanje blaženstva. Nisam uopće čula što mi je govorio, ali mislim da mi je pokušavao reći da udarim štapom u bijelu kuglu koja je bila ispred mene. Toliko sam bila očaran njegovim zagrljajem da bih mu, da sam pokušala zamahnuti štapom, vjerojatno izbila oko. Srećom, u stvarnost me vratila zvonjava prijateljičinog mobitela. Zvala ju je pomajka i rekla joj da smjesta dođe kući.
Moj konj (na bijelom princu) i ja smo odlučili otpratiti ju kući jer je bilo već prilično kasno, a put do njene kuće je izrazito mračan. Nisam mogla vjerovati da je moj konj (na bijelom princu) takav kavalir.
Nakon što smo ju otpratili kući, nastavili smo šetnju gradom, a moj me konj (na bijelom princu) u jednom trenutku povukao u nekakvu mračnu uličicu, nježno zagrlio i prislonio svoje usne na moje u dugi slatki poljubac. Usne su mu bile mekanije od oblaka, a ja sam se osjećala kao da sam na nekom mjestu koje je ljepše i od samog raja.
Otada smo moj konj (na bijelom princu) i ja skupa, a svaki trenutak proveden s njim mi je ljepši i od samog raja.
Posvećeno mom bivšem dečku Mati
Mračna soba
Sjedim u mračnom kutu sobe. Zapravo, sjedim u najmračnijem kutu sobe i promatram ih. Ne znam sto zapravo ovdje radim, ali nikako ne mogu skinuti pogled s tog, na neki način lijepog, a na neki drugi način odvratnog prizora.
Dok ja tako sjedim, promatram ih i pitam se sto zapravo tamo radim, oni se ponašaju kao da me ne primjećuju. Dobro, možda jesam u najmračnijem kutu sobe, i možda jesam jako tiha i mirna, ali nemoguće je da nimalo ne primjećuju moju prisutnost. Ponašaju se kao da sam nevidljiva. Još gore, ponašaju se kao da me nema.
Nakon pola sata ja i dalje sjedim u istom položaju, na istom mjestu i gledam isti prizor. Jedino sto se u cijeloj sobi čuje jest tiho otkucavanje sata. Zvuci poput nekakve tihe bombe koja će svaki tren otkucati i eksplodirati. Pokušavam izbaciti tu misao iz glave.
Vrijeme prolazi, a ja se gotovo i ne mičem. Jedva da još dišem. Skoro pa i sama počinjem vjerovati da nisam tamo, da ne postojim.
Smiješno! Otkud mi uopće ta pomisao da ne postojim? Kad me uistinu ne bi bilo, ne bih mogla razmišljati, zar ne? Iskreno se nadam da je tako.
Zbilja me deprimira gledati ih. Smatram da sam još dosta dugo i izdržala gledajući ih, a da nisam poludjela. Netko drugi bi sigurno već izjurio iz sobe.
No, kako da izađem i maknem se od njih? Ne bih htjela da me primijete, a ovako u mraku ne znam gdje su vrata pa, kad bih ih pokušala pronaći, oni bi me sigurno primijetili. Baš sam u nezgodnoj situaciji, zar ne?
Odjednom tišinu zamijeni tihi uzdah, toliko ispunjen boli da ne znam je li to stvarno bio uzdah ili možda čak jecaj. Opet pogledam u njih i primijetim da Ona više ne uživa u njihovom vođenju ljubavi. Po njenom bih izrazu lica rekla da ju On sad siluje.
Kad bih barem znala kako joj pomoći. Nešto mi govori da je bolje da ne znaju da sam tu, a, opet, nešto drugo me vuče da joj pomognem. Ne znam što da radim.
Ogledam se po sobi i na drugom kraju, ispod prozora, ugledam kako se nešto svjetluca na mjesečini. Bio je to nož. Pitam se kako ga prije nisam primijetila. Stvarno ga nije teško uočiti, a nisam sigurna je li maloprije bio tamo ili nije.
Bez razmišljanja se prošuljam kroz sobu i tiho podignem nož. Krenem prema njima. Sad sam već znala da Ona želi da se On makne s nje, iako se dobro vidjelo kako on to neće učiniti.
Podignem nož, zagledam se na trenutak u njegovu besprijekorno sjajnu i čistu oštricu, a onda ga svom snagom zabijem u njegova leđa, odmah pokraj kralježnice. On to kao da i nije primijetio.
Prestao ju je silovati tek nakon što sam ga pet ili šest puta izbola. Nakon tog zadnjeg uboda se lijeno opružio preko njenog nagog tijela lišen snage, a i života.
Ona me sva uplakana pogledala i usnama nijemo oblikovala riječ HVALA. Zajedničkim smo ga snagama skinule s nje i bacile na pod.
Brzo se obukla te smo skupa izašle iz sobe. Ni jedna nije progovorila ni riječi, a nakon izlaska je svaka otišla na svoju stranu.
Otad ju nikada više nisam vidjela, a nikad nisam ni čula što je s njime bilo. Ne znam je li zapravo itko ikada pronašao njegovo tijelo. Ali to nije ni bilo bitno. Užas je prekinut i sve ostalo vezano za tu noć je toliko nebitno da je već potpuno zaboravljeno.
Andrejin gubitak
Kad sam ju posljednji put ugledao, cijelim tijelom mi je prošla jeza. Gotovo da je nisam prepoznao. Stajao sam tako ispred nje i gledao je. Prizor je bio toliko strašan da nisam mogao skrenuti pogled s njega. Zapitao sam se što bi se moralo nekome dogoditi da se dovede u takvo stanje.
Kosa joj je bila raščupana, uništena, samo je beživotno padala niz kosti na mjestu gdje su joj nekad bila ramena. Vjerojatno je imala tridesetak kilograma. Lice joj je bilo bezlično, a ispod očiju je imala podočnjake. Činilo se kao da se već godinama nije pošteno najela i naspavala.
Meni se nikad u životu nije dogodilo nešto tako bolno kao njoj. Pravo je čudo što je uopće preživjela gubitak voljene osobe i sestre. Od nesreće su prošle već dvije godine, a ona to još nije preboljela.
Onog dana kad se kamion zabio u motor na kojemu su bili Petar, njen dečko, i Anita, njena godinu dan mlađa sestra, za Andreju je život prestao imati smisla.
Poznajem ju još od «malih nogu» i uvijek smo bili nerazdvojni. Baš u vrijeme kad je Andrea upoznala Petra, ja sam shvatio da ju volim. Nisam imao hrabrosti priznati joj što osjećam. Ona je počela sve vrijeme provoditi s Petrom i s vremenom smo prestali razgovarati. Samo bi se tu i tamo mogao čuti koji «Bok» ili neprimjetno kimanje glavom u znak pozdrava.
Od nesreće Andrea nije uopće izlazila iz kuće. Posljednji put sam ju vidio na pogrebu, a tad me njen lik, zapravo ono što je ostalo od njenog lika, zbilja preplašio.
Htio sam joj pomoći, ali nisam znao kako. Nekoliko puta sam htio otići do nje, ali svaki sam put ili predomislio se prije nego što sam prešao cestu do njene kuće, ili došao do njene kuće, ali mi nitko nije otvarao.
Andrea je prestala sa školovanjem, a kako nije izlazila iz kuće, izgubila je sve prijatelje.
Ja sam ju s vremenom zaboravio i zaljubio se u drugu djevojku, ali još se, s vremena na vrijeme, znam uhvatiti kako ležim na krevetu i razmišljam o danima kad smo Andrea i ja bili nerazdvojni.
Posvećeno mojoj prijateljici Maji
Perunov bijes
Bili su praznici. Kako nije bilo nastave, nisam imala školskih obaveza pa sam imala mnogo slobodnog vremena. Baš kad sam poželjela ići van, u šetnju s prijateljicama, počela je padati kiša.
Mrzim kišu. Uvijek mi pokvari planove, a time i raspoloženje. Ali, što mogu, taj dan mi je već bio upropašten i ja tu ništa nisam mogla učiniti. Udobno sam se smjestila na kauču i gledala televiziju cijelo popodne.
Idućeg dana, nakon što sam se probudila, prvo što sam učinila bilo je da sam provjerila kakvo je vrijeme. Nažalost, i tog je dana padala kiša. Taj dan sam također provela na kauču pred televizorom.
Sljedećih tjedan dana sve je bilo isto. Vani je kiša lijevala kao iz kabla, a često je i grmjelo. Nakon tih tjedan dana, odlučila sam nešto poduzeti kako bi se vrijeme popravilo. Izašla sam na terasu i pogledala u nebo. Tamo gore, između oblaka, sam ugledala nekakvu sjenu kao ubrzano vrluda uokolo. Sjena mi se učinila nekako poznato, štoviše, podsjećala me na nešto, ili nekoga, samo što se nikako nisam mogla sjetiti na što me podsjeća.
Srećom, sjetila sam se da moj brat ima dalekozor negdje u svojoj sobi pa sam otišla pronaći ga. Nakon kratkog traženja, pronašla sam bratov dalekozor i vratila se na terasu. Sjene više nigdje nije bilo. Stajala sam još petnaestak minuta na terasi i piljila kroz dalekozor u nebo,, ali sjena kao da je propala u zemlju, nikako ju nisam uspijevala pronaći.
Tijekom tog popodneva sam još nekoliko puta tražila sjenu na nebu, ali je nije bilo. Tek sam ju idućeg dana ponovo vidjela. Čim sam ju ugledala, znala sam tko je to. Bio je to Perun, bog groma. Užurbano je koračao nebom i bacao munje i gromove gdje god je stigao. Izgledao je prilično bijesno i činilo se kao da se nikada neće smiriti.
Shvatila sam da mogu popraviti vrijeme jedino ako porazgovaram s Perunom i pokušam ga umiriti.
Od poznanika sam posudila letjelicu, nekakav mali zrakoplov, i otišla do Peruna.
Isprva sam se bojala prići mu, no uspjela sam skupiti hrabrosti te sam došla do njega i upitala ga što mu je. Htjela sam znati što se tako grozno dogodilo da je počeo bacati munje i gromove po Zemlji i uništavati sve što stigne.
Primijetio me je tek nakon trećeg mog dozivanja. Toliko se iznenadio kad me ugledao, da me je gotovo pogodio jednom munjom. Nije baš uobičajeno da se bogovi susreću s ljudima.
Bilo kako bilo, uspjela sam započeti razgovor s njime. Rekao mi je kako mu je dosta gledati kako se ljudi međusobno ubijaju, osobito što su najveći ratovi među ljudima istoga podrijetla. Ispričao mi je kako je jednom davno svoj narod razdijelio na šest dijelova jer je bilo previše ljudi u tome narodu. Mislio je da će se ljudi bolje slagati ako su u manjim zajednicama.
U početku je tako i bilo. Zapravo, i dan danas je tako, barem što se tiče svake zajednice zasebno. No, problem je što te zajednice ratuju međusobno, zaboravljajući da su potekli od istog naroda. Iako su im se jezici i kulture ponešto izmijenili s vremenom, oni su i dalje jedan narod, barem Perun tako misli.
Rekao mi je da i ja, kao pripadnica hrvatskog naroda, pripadam njegovom, slavenskom, narodu.
Još smo neko vrijeme razgovarali. Obećala sam mu da ću učiniti sve kako bi ljudi iz njegovog naroda prestali međusobno ratovati, a on mi je zauzvrat dao mnogo lijepog vremena do kraja praznika.
Ovu sam priču pisala za nekakav školski natječaj, na kraju ju profesorica nije ni dobila pa sam ju odlučila podijeliti s vama.
BIJES
Propadam. Raspadam se iznutra. Osjećam se kao da tisuće i tisuće mrava i moljaca izjeda moju utrobu, a ja ih ne mogu spriječiti. Dobro, da nekome tisuće mrava i moljaca zbilja izjeda utrobu, ta osoba to ne bi mogla spriječiti.
Ali mene ne izjedaju moljci. Mene, zapravo moju utrobu, izjeda nešto gore. Nešto što je mnogo gore od tisuća mrava i moljaca.
Mene izjeda bijes. Zatomljeni bijes koji se gomila u meni već šesnaest godina, a ja mu ne dam da izađe. I sad je taj bijes, ne imajući izlaza, počeo uništavati mene, svoga stvoritelja.
Dobro, nije da sam ja jednog dana došla i iz nečega stvorila taj bijes. Ne, on je nastao mržnjom prema određenim ljudima i njihovim postupcima. A tu je, hvala Bogu, bilo na desetke ljudi koji su mi se na ovaj ili onaj način zamjerili. Naravno, nešto sam i samu sebe iživcirala i tu energiju onda akumulirala u Bijes. Taj je Bijes sad već poput nekakvog zlog predmeta i zato njegovo ime moram pisati velikim slovom.
Dakle, taj je Bijes svakodnevno dobivao mnogo negativne energije koja je pripomogla njegovom rastu.
Problem nije u tome što Bijes postoji, nego u tome što mu ja ne dam da izađe. Zatomljavam ga u sebi misleći da je tako bolje.
U početku je i bilo bolje. Bilo je bolje zatomiti Bijes nego povrijediti druge.
No, sad Bijes pod svaku cijenu želi izaći iz mene, a problem je to što će taj Bijes, kad izađe, vjerojatno napasti neku nedužnu osobu.
Kako se to ipak ne bi dogodilo, uzimam nož i režem si vratne žile. Ta što je život jedne osobe naspram osjećaja nekoliko osoba, a možda i nekoliko desetaka osoba.
Ovu priču posvećujem samoj sebi...
Moja ljubav
Gledao sam ju kao da prvi put u životu vidim žensko biće. Nisam mogao skinuti pogled s nje. Bila je tako lijepa.
Nisam pjesnička duša, ali njenu ljepotu mogu opisati kao ljepotu Botaničkog vrta kad je svo cvijeće u cvatu. Oči su joj bile plave poput lavande, a usne rumenije od krvavih ruža. Koža joj je bjelja od snježnih visibaba, a mirisnija od orhideja.
Gledao sam ju i znao da je to djevojka s kojom želim provesti život, zapravo, čitavu vječnost.
Te su mi večeri prilazile mnoge djevojke, ali ja ih nisam primjećivao. Ta tko bi htio neku drugu, kad može imati NJU!
Da sam ju bar mogao imati. Učinio bih ju najsretnijom djevojkom na svijetu. No ona me nije primjećivala.
Sjedila je tamo, desetak metara od mene, okružena dečkima. Činilo se da joj godi sva ta pažnja. Cijelu se večer smiješila, a i imala je nekakav neobičan sjaj u očima.
Molio sam se da me primijeti i na jedan trenutak, na jedan djelić trenutka, činilo mi se kao da me zaista gleda. Gotovo mi se i osmjehnula. Ali već idućeg trenutka je sve bilo kao i prije. Ona je šarmirala mladiće oko sebe, a ja sam bio sretan što ju mogu barem gledati.
U jednom sam trenutku otišao po piće, a kad sam se vratio, nje više nije bilo. Nestala je poput sjene.
Kasnije te večeri sam izašao da udahnem malo svježeg zraka. Čim sam zašao za ugao, ugledao sam ju kako se prepire s jednim od mladića kojima je bila okružena.
Htio sam se vratiti unutra jer me se nije ticalo o čemu su raspravljali, no taj ju je mladić ošamario, a vjerojatno bi ju još nekoliko puta udario da se nisam zatrčao prema njemu, gurnuo ga svom snagom i srušio na pod.
Nakon što se uspio osoviti na noge je nešto promrmljao i žurno otišao. Ona me pogledala svojim očima poput lavande, nasmiješila se i zahvalila mi.
U tom sam trenu osjetio kako se Zemlja trese, a nebo otvara.
Jednom mi je netko rekao da se tako osjećaju ljudi koji vole kad im je ljubav uzvraćena.
Čini se da je stvarno tako jer smo od tog trena moja ljubav i ja nerazdvojni.
Povećeno mojoj nesuđenoj simpatiji, Kikiju
Moja djevojčica
Moja djevojčica! Pogledajte ju samo! Kako li je već velika. Još malo i navršit će 16 godina. Svakim danom sve je bliže svijetu odraslih. Uskoro će proći kroz vrata što razdvajaju doba zrelosti od djetinjstva, a tko zna što ju sve tamo čeka.
Nažalost, ja neću biti pored nje da ju zaštitim od, za nju nepoznatoga, ''svijeta odraslih''.
Ma proklet bio život! Skoro pa je gori od ove surove smrti koja me snašla prije nepuna dva mjeseca.
Taman sam uspio naći malo vremena za nju, za svoju djevojčicu, i kad sam krenuo da se nađem s njom, što mi se dogodilo – pao sam pod tramvaj. Zbilja jadno. Ali, hvala dragome Bogu, ona to nije vidjela jer je, kao i uvijek, kasnila.
Moglo bi se reći da je to bila sreća u nesreći. Gore od takve smrti moglo je biti samo to da me ona gleda kako umirem.
Ovako je došla pred gotov čin – ja već mrtav, moje tijelo izmrcvareno, a duša u, kako kršćani to zovu, ''čistilištu''.
Možeš si misliti ''čistilišta''! Ali što je, je, stvarno je između pakla i raja. Samo što kršćani ne znaju da je i ''svijet živih'' između pakla i raja pa je ''čistilište'' zapravo na Zemlji.
No, da se ja vratim na svoju temu. Tema, odnosno smisao mog života, a sada i smrti, jest ona, kako ju ja od milja zovem, moja djevojčica.
Sigurno se čini jadno što ju volim čak i sada kad sam mrtav, ali da ju upoznate vjerojatno biste ju i vi zavoljeli.
Ma nema divnije osobe od nje. Baš je slatka s tim svojim vedrim plavim očima, smeđom neposlušnom kosom i osmijehom uvijek razvučenim od uha do uha.
Nju rijetko kad možete vidjeti ozbiljnu, ljutu ili tužnu. Ona je uvijek vedra i vesela, raspoložena za zabavu.
A ima i dobar smisao za humor koji je, doduše, u početku neshvatljiv, no čim ju malo bolje upoznate i shvatite na koji način razmišlja, shvatite i njene šale i postanu vam smiješne i zanimljive.
Od prvog dana kada smo se upoznali ja sam u njenom životu imao ulogu najboljeg prijatelja, a pomalo i, hajdemo reći, anđela čuvara.
Bilo nam je suđeno da se jednom sretnemo, a kada se to napokon i ostvarilo, nakon 18 godina mog, i gotovo 16 godina njenog života, sve je ubrzo palo u vodu.
Našoj je sreći na kraj stala moja glupa smrt.
Poznavali smo se jedva nekih mjesec dana, slagali smo se kao da smo od rođenja skupa, a onda je došla Smrt i oduzela mi život.
Nikada joj neću oprostiti što me odvela od moje djevojčice.
Jedino dobro u svemu jest što nije odvela nju od mene te ju ja i dalje mogu čuvati, iako ona ne zna da sam uvijek uz nju.
Ma siguran sam da ona zapravo zna da sam uvijek pokraj nje i da ju čuvam, samo što me ne može vidjeti.
Stoga, moja djevojčice, ako ovo sada čitaš, znaj da te ja i dalje čuvam, iako nisam tjelesno prisutan uz tebe.
I, molim te, nemoj više noćima bdjeti plačući nad mojom slikom ili mojim grobom jer ovo nije kraj, srest ćemo se mi opet jednog dana, a dotada proživi život koliko možeš, ako ne za sebe, učini to za mene kad ja već ne mogu.
Posvećeno Kruni, jednom od meni najdražih dečkiju koje sam upoznala.
Ponovni sastanak
Petak je. Oko 19 sati je i već je pao mrak. Vraćam se iz škole. Hodam mračnim ulicama Zagreba. Odjednom počnem imati osjećaj da me netko prati. Osvrnem se kad li stvarno uočim iza sebe trojicu čudno odjevenih tipova iza sebe. Ubrzam korak. Ali ubrzaju i oni. Nakon nekoliko trenutaka trčala sam, a oni su trčali za mnom. Kad sam se opet osvrnula da vidim da li i dalje trče za mnom, zabila sam se u nekoga ispred sebe. Od siline udarca sam pala. Podigla sam pogled da vidim u koga sam se zabila, a ugledala sam ni manje ni više nego Kolegu odnosno Matiju, dečka kojeg sam upoznala na moru. Bio je okružen mnoštvom ljudi, ali i njih sam sve odmah prepoznala – Andreja, Iva, Kristina, Linda, Marta, Tea, Buđa tj. Dubravko, Zagorec tj. Marko, Josip, Ićo tj. Ivica, Krešo, Boris i, naravno, Šemso tj. Dejan. Svi su stajali kraj Matije i smiješili mi se. Ustala sam i sa svima se izgrlila i izljubila. Nakon toga sam se okrenula da vidim da li su ona trojica još tamo iza mene, ali nije ih bilo. Kao da su isparili. I bolje im je. Opet sam se okrenula prema svom «morskom» društvu, a niz lice mi skliznuše suze radosnice. Počeli su mi pričati kako su baš krenuli prema mojoj školi da me «pokupe» pa da odemo na kavu. Otišli smo na Trg i tamo sjeli u prvi kafić. Počeli smo pričati što nam se događalo poslije ljeta, a naša vika i smijeh orili su se prostorijom. Nakon ponoći morali smo otići iz kafića jer se zatvarao. Ali nismo se nakon toga razišli. Zabavu smo preselili u obližnji park. Ovo je bio prvi put poslije ljeta da smo se svi skupa našli. Pred jutro smo polako odlazili kući uz dogovor da ćemo se i slijedeći vikend naći u tom kafiću. Ma koliko mi svi bili različiti, iz različitih gradova i različitih starosti, u jednome se slažemo – nema društva do ovog našega «morskog», kako ga ja od milja nazivam.
Posvećeno ekipi s Vira
Narcisina priča
Bila jednom jedna djevojka. Živjela je iza sedam vrata, pokraj sedam učionica i iznad tisuća i tisuća stepenica u malom selu zvanom Drugi De. Selo je imalo jedva dvadeset i tri stanovnika. Starješina, koji je zapravo bio jako mlad i nije bio muškarac, kako to obično biva, nego žena, a bila je poznata pod nazivom Razrednica, za prijatelje i stanovnike sela Raska, odlično se snalazila u vođenju Drugog De i bila je jedna od najomiljenijih starješina u Dolini učionica.
Dakle, bila jednom ta djevojka, zvala se Narcisa. Dobila je ime po prelijepom cvijetu narcisu, a i sama je bila vrlo lijepa. No, ljepota nije bila jedina njena sličnost s tim cvijetom. Imala je zlačanu kosu, nježnu poput latica tek rođenog cvijeta. Bila je vrlo draga cura i svi su je voljeli.
U tom je selu vladao mir, sreća i sloga. Raska je dobro obavljala svoj posao. Doduše, ostali stanovnici Drugog De su bili lijeni, neki su čak imali i kronični ljenitis, ali je selo, bez obzira na sve, iz godine u godinu napredovalo i uskoro se isticalo u Dolini učionica.
No, jednog je dana došao zli vještac Nesloga i poremetio mir i sreću u selu. Nesloga je rođen kao žena, zato i ima žensko ime, ali je, ne zna se zbog čega, jednog dana promijenio spol i ime. Sad se zvao CruelDeVil. Kako nitko nije znao što znači njegovo ime, svi ga nastavili zvati Nesloga.
Nesloga je bio ljubomoran na Narcisu još od prvog dana njenog života, a ta je ljubomora rasla iz dana u dan. Sad je došao kako bi zagorčao Narcisi život. Malo je čarao i mućkao napitke i napokon je našao kemijsku formulu kojom je mogao narušiti Narcisinu sreću. Podvalio je napitak Ljubomoru Narcisinom najboljem prijatelju Gabrijanu.
Već sljedećeg dana svi su bili ljubomorni na Narcisu misleći kako se ona svima u selu nameće i određuje tko će što i kad raditi i s kim će, ili neće, razgovarati. Narcisa je bila toliko zatečena tim optužbama da nije znala što da radi. Iz dana u dan sve je više stanovnika Drugog De Narcisi okretalo leđa. Nakon nekog vremena Narcisa se povukla u osamu.
Raska, zaokupljena administrativnim poslovima, nije ni primjećivala što se u selu događa. Prošlo je dosta vremena od Narcisina skrivanja kad je Raska napokon shvatila da joj jedna mještanka nedostaje, a da među ostalima vlada nesloga. Odmah je znala da je zli Nesloga imao prste u toj zavadi te je, kao slavna alkemičarka, ubrzo našla napitak koji je vratio ponašanje mještana na staro.
Mještani su se primirili, ali Narcise i dalje nije bilo. Na kraju su je svi počeli tražiti, a kad su je našli, nagovorili su je da se vrati u Drugi De te su svi skupa nastavili živjeti sretno do kraja svog života, iako su, trebalo bi napomenuti, bili besmrtni.
Posvećeno Tihani M.
Ovo je moj zadnji post. Ne da mi se više pisati. Odustajem. Ionako nitko ne čita moje priče jer nisu baš nešto dobre. Zahvaljujem se nekolicini ljudi koji su povremeno posjećivali moj blog i komentirali. Pusa svima! 
Kako sam izgubila najbolju prijateljicu
''Kako mi to može raditi?'', pitala sam se. ''Zar mi ne bi trebala biti prijateljica i podupirati me bez obzira na sve? Alan nije ni prvi ni zadnji moj dečko koji joj se nimalo ne sviđa, ali zašto ga mora vrijeđati? Ako meni ne smeta tko je on, koje narodnosti, vjere i slično, što se to nju tiče?!''
Sjedila sam tako na krevetu rukama naslonjena na prozor i razmišljala.
Dan je bio predivan. Ptice su cvrkutale, sunce je sjalo visoko na nebu, a nježni povjetarac milovao mi je lice.
Da nisam bila toliko zaokupljena svojim mislima, vjerojatno bih uživala u predivnom danu.
Ali nisam mogla. Događaji koji su se dogodili protekloga dana nisu mu dali mira te mi je preostalo jedino da sjednem i mirno razmislim o svemu.
Mateja mi je bila prijateljica od početka srednje škole. Od prvog dana smo se super slagale i svi u razredu su znali kako smo nerazdvojne, kao da smo jedna osoba.
Onda je došlo ljeto, a s njime i školski praznici. U ta dva-tri mjeseca se nismo gotovo ni jedanput vidjele, a telefonom smo se čule tu i tamo.
Početkom nove školske godine sve se promijenilo. Mateja je postala bezobrazna i bahata, kako prema meni, tako i prema svima drugima. Ne znam što joj se dogodilo da je postala tako otrovna.
Sve sam njene uvrede, iz dana u dan, trpjela. Sve je bilo podnošljivo – dok je vrijeđala mene, moju obitelj, moje prijatelje, čak i moj grad. No, kad je počela vrijeđati Alana, mog tadašnjeg dečka, to stvarno nisam podnijela. To je jednostavno bila kap koja je prelila čašu.
Otkud joj prvo da vrijeđa osobu koju nije ni upoznala i to na temelju tuđih izjava?
Stvarno mi se gadi. Sram me je i pomisliti kako smo nekoć, zapravo i ne baš tako davno, bile najbolje prijateljice.
Jučer sam odlučila da više neću ni riječi s njom progovoriti dok se ne smiri i postane ona stara Mateja, koju sam upoznala prije otprilike godinu dana.
Neću joj oprostiti tu uvredu, tim više jer smatram da je ona djelomično odgovorna što je Alan jučer prekinuo našu ''bajku''.
Ali potpuno ga razumijem. Ne bih ni ja bila u vezi s osobom čiji su prijatelji rasisti i vrijeđaju me, a da ni ne znaju je li to što pričaju istina.
Uopće ne razumijem kako ostale osobe u razredu ne smetaju Matejine izjave i uvrede. Nekima je to čak i smiješno!
Pa neka im je. Meni nije!
Svakim danom osjećam sve veću mržnju prema Mateji. Više se i ne obazirem na njene uvrede, ali nikako ne mogu zaboraviti što je rekla za Alana. To me toliko pogađa da ne mogu ni izgovoriti.
Uza svu tu mržnju ne znam kako mogu osjećati i tugu i žaljenje. Osjećam tugu i žaljenje zbog gubitka najbolje prijateljice, Mateje, ali i voljene osobe – Alana.
Posvećeno mojoj prijateljici N.K.
Snagom volje
Plesala je. Plesala je danima, satima. Cijeli život je plesala, iako se to njenim roditeljima nije previše sviđalo. Zbog plesa je zanemarivala školu.
Njeni roditelji to nisu razumjeli, ali ples je bio jedina stvar koja joj je dobro išla. Nije bila dobra u matematici, kao njen stariji brat. Ni jezike nije voljela kao njena starija sestra. Čak joj ni sportovi nisu dobro išli kao njenom bratu blizancu.
Znala je, ples je jedino što ima, jedina stvar u kojoj je dobra, stoga mu se morala potpuno prepustiti. To je i učinila. To je činila sve do onog kobnog dana. Do dana kad se osjećala kao da je s njom gotovo, kao da je mrtva.
Sa svojom je skupinom pripremala nastup. Za nju je taj nastup bio iznimno važan jer je njime htjela pokazati roditeljima i svima ostalima koliko dobro pleše, koliko je stvorena za ples.
Nastup je počeo i sve je išlo prema planu. Sve bi i dalje bilo savršeno da nije pogledala prema publici i ugledala svoje roditelje. Potpuno se smela ugledavši ih. Nije vjerovala da će stvarno doći. Razmišljajući o tome zaboravila je na nastup. Pri jednom kompliciranome pokretu je izgubila ravnotežu te je pala i ozlijedila nogu.
Hitna pomoć je brzo došla i odvela ju u bolnicu. Noga joj je poplavila i natekla. Bojala se da će je čak morati amputirati.
Operacija je zbilja dugo trajala. Nogu joj nisu amputirali, ali su joj morali staviti nekakve metalne šipke da drže kosti na mjestu kako bi mogle što bolje zarasti i kako bi uopće mogla nicati nogu.
Kad se probudila nakon operacije, bilo je vrijeme za loše vijesti. Više se neće smjeti baviti plesom želi li da joj noga koliko-toliko ozdravi. Neće čak smjeti ni trčati, a neko će vrijeme morati hodati uz pomoć štaka.
No te ju vijesti nisu obeshrabrile. Noga se dobro oporavljala i vrlo brzo joj štake nisu trebale.
Iako je nakon pada mislila kako je s plesom, a time i njenim životom, gotov, sad joj se činilo da joj život pruža drugu priliku i nije ju namjeravala propustiti.
Nakon otprilike šest mjeseci od pada i operacije, bila je spremna nastaviti s plesom. Njeni kolege iz grupe nisu mogli vjerovati svojim očima kad su je ugledali na probi. Isprva joj je bilo teško pratiti ostale jer je mnogo propustila, ali nakon mjesec dana činilo se kao da i nije izostala nekoliko mjeseci.
Svakim je danom sve bliže ostvarenju svog sna da postane profesionalna plesačica, a sve to zahvaljujući vlastitoj snazi volje.
I ova je priča posvećena mojoj prijateljici Lani, nadam se da zna zašto.
Smeće od života
«K vragu i život», pomislih i bacih još jednu nepopušenu cigaretu na pod. Inače ne pušim, ali kad postanem živčana moram si zapalit. Ne znam zašto jer dim zapravo i ne uvlačim, već samo palim cigarete i bacam ih na pod. Divan je osjećaj gaziti nešto pod nogama, kao na primjer cigarete.
Prokletstvo! Sve me na ovomu svijetu živcira! Svaka stvar, svako biće, sve. I tako iz dana u dan. I kako da onda budem barem donekle normalna i normalno živim kao ostatak svijeta?! U prošlom sam životu vjerojatno bila crv ili tako nešto. Ma što ja to pričam?! Pa i crvu je ljepši život nego što je meni! Kako li sam samo jadna. Tu se sažalijevam kao neki idiot, umjesto da uživam u životu. Samo ne znam u čemu bih to trebala uživati. Proklete obitelji nemam, u školu ne idem još otkako su me prije dvije godine izbacili, živim s nekim rođacima koji ni ne mare za mene…
Ali na sve to se s vremenom čovjek navikne. Ono što mene muči jesu prokleta gamad od ostalih ljudi! Ne mogu ni ulicom proći, a da mi netko ne uputi pogled pun sažaljenja. O, što sve doživjeh u ovih bezveznih 15 godina! Upućivali su mi već poglede pune sažaljenja, radoznalosti, gađenja. Ali najviše od svega me smetaju oni ljudi koji, kad me opaze, prvo se zabulje u mene, a onda, kad mi se malo približe, skrenu pogled kao da me nisu ni primijetili. Obični odvratni licemjeri! Ma ignorirajte si mamu tako doma pa ćemo vidjeti što će biti!
Ali čemu se živcirati zbog nekoga koga uopće ne poznajem? Pa to je jedino što mogu raditi, živcirati se. Prijatelja nemam, kod rođaka boravim samo preko noći kad spavam, ne idem u školu, ne radim. Samo po cijele dane lutam gradom, osjećam raznorazne poglede na sebi i živciram se zbog njih. Jednom sam shvatila da mi je život toliko bijedan da bi bilo zbilja glupo da si ga oduzmem.
Nakon cijele kutije gotovo uzalud bačenih cigareta odlučih učiniti nešto od sebe i svog života. Otišla sam kući, koju čak ni domom ne mogu zvati, presvukla sam se u neku donekle normalnu odjeću te se zaputila u knjižnicu. Odlučila sam naučiti čitati!
O Viktoru
Onoga dana kad sam ga prvi put ugledala činio mi se kao i svaki drugi dečko koji ide u školu u koju i ja idem. Nisam mu pridavala neku važnost. No tad sam imala tek 14 godina i bila sam tek 1. razred srednje škole. On je tada bio 2. razred.
No, kada sam ga opet, nakon dva mjeseca kako ga nisam vidjela, ugledala prvog dana mog 2. razreda, nešto se promijenilo. Ne znam je li to bilo zato što ga dugo nisam vidjela ili se možda on promijenio, na bolje, dakako, a možda sam se i ja promijenila. Bilo kako bilo, toga mi se dana počeo sviđati.
Naravno, nisam odmah otrčala reći mu to jer se nikad nismo družili, a kako sam kasnije saznala, prije našeg službenog upoznavanja nije ni znao da postojim. Ali ne zamjeram mu, prije mi uopće nije bilo bitno zna li on tko sam ja ili ne.
Nekoliko dana nakon početka školske godine odvažila sam se i prišla mu. Dobro, nisam mu baš prišla jer bih mu stala na nogu.
Stajali smo jedno pokraj drugoga u tramvaju. On je razgovarao s mojom prijateljicom i činilo se kao da ja ne postojim. No, to ne bih bila ja da se nisam počela nešto derati. Tako sam mu privukla pozornost i započeli smo razgovor. Ništa zanimljivo, ali još uvijek se sjećam o čemu smo razgovarali.
Vrijeme kao da je stalo. Činilo mi se kao da smo sami na svijetu i kao da nemamo drugih obaveza osim razgovarati. Iz tog sna me prenula moja najbolja prijateljica, Tina, za koju zapravo mislim da se zove Valentina, povukavši me van iz tramvaja.
Odmah sam se okomila na nju derući se da tko je ona da me tako navlači uokolo kad se sjeti i zar nije vidjela da vodim iznimno važan razgovor s Viktorom. Viktor je, naime, bilo njegovo ime.
Nju nije iznenadilo moje izderavanje pa je samo ležerno odgovorila da je to bila naša stanica i morale smo izaći, ako želimo stići na autobus. Nakon nekog vremena sam se smirila i potpuno zaboravila taj mali incident. Nikad joj se zbog toga nisam ispričala.
Drugi se dan moja bajka nastavila.
Čim sam ga ugledala kako ulazi u školu, bila sam sretna. Kad mi je uputio usputan osmijeh prolazivši pokraj mene, mislila sam da ću se onesvijestiti. Ali ipak sam se uspjela pribrati, donekle. Taj me osmjeh toliko zbunio da sam potpuno zaboravila u koju učionicu moram otići na prvi sat. Spasio me jedan od prijatelja iz razreda koji je upravo naišao. Mislim da mu nikad nisam zahvalila što se našao u pravo vrijeme na pravome mjestu.
Svi u razredu, a i profesori, još istog dana su primijetili kako se sa mnom nešto čudno događa.
Bila sam poznata po naglim promjenama raspoloženja, a toga sam dana cijeli dan bila iznimno vedra i vesela, bila sam sretna.
Tih dana sve mi je bilo divno, čak mi ni gomila zadaće iz matematike nije mogla pokvariti dobro raspoloženje. Vjerojatno se ljudi tako osjećaju kad se zaljube. Samo što ja mislim da nisam bila bas zaljubljena, ali tko sam ja da si sudim.
Bilo kako bilo, Viktora sam susretala svako malo i svaki put, kad bi nam se pogledi susreli, bi mi se nasmiješio, a ja sam se osjećala kao da sam u sedmome nebu.
Jedini je problem bio što sam bila toliko opčinjena njime da sam počela zaboravljati što sam radila prije nego što sam opet počela maštati o njemu. To mi je pravilo komplikacije na nastavi, osobito za vrijeme pisanja testova i usmenih odgovaranja.
Prošlo je već oko dva tjedna otkad smo prvi put razgovarali, a naš se odnos nije odmaknuo od čestih međusobnih pogledavanja i osmjehivanja prilikom slučajnih susreta u školi.
To me je već pomalo mučilo jer sam očekivala da će on povući prvi potez i nadala sam se da će to biti uskoro. Ali od poteza ni ''p''.
Jednog dana, sredinom jeseni, zaustavio me na hodniku u školi i pitao želim li se naći s njim poslije škole.
Kad sam to čula, pala sam u nesvijest. I to doslovce. Kad sam došla k sebi, vidjela sam da sam u uredu gospođe psiholog, a pokraj mene su bile moja razrednica i psihologinja i, naravno, Viktor. Svi su me zabrinuto gledali i trebalo im je nekoliko trenutaka da shvate da sam došla k svijesti i da sam dobro.
Rekla sam im da mi nije ništa i da mi je samo ponestalo zraka jer je bilo zagušljivo na hodniku. Znala sam da moja priča ''ne drži vodu'', ali činilo mi se da su mi ipak povjerovali.
Nakon nekoliko minuta profesorice su nas napokon pustile te smo Viktor i ja izašli i krenuli prema svojim učionicama. Sat je već bio počeo. Neko vrijeme smo samo hodali u tišini, a onda sam ja, želeći prekinuti tu sablasnu tišinu, rekla Viktoru da pristajem naći se s njim nakon škole. Kad je shvatio što sam rekla, nespretno me poljubio u obraz i otrčao prema svojoj učionici.
Ostatak dana mi je prošao u sekundi. Jedva sam čekala da nastava završi da se nađem s Viktorom.
Izlazivši iz škole, ugledala sam ga kako sjedi na jednoj od klupa pred školom. Prišla sam mu, a, kad me je ugledao, lice mu se razvuklo u osmijeh. Ustao je i upitao me kamo ćemo. Rekla sam mu neka on odluči.
Primio me je za ruku i poveo kroz jednu ulicu prema tramvajskoj stanici. Ja sam ga šutke pratila.
Ušli smo u prvi tramvaj koji je došao i vozili se dvije-tri stanice, a onda me povukao van i rekao da ga ništa ne pitam. Mjesto kamo me vodi je iznenađenje. Zatim mi se ispričao što je tako dugo čekao da se nađemo. Meni to nije smetalo. Bila sam sretna što je to uopće učinio.
Taj naš prvi sastanak je bio predivan. Toliko me očarao da se više i ne sjećam gdje smo bili i o čemu smo razgovarali. Proveli smo cijelo popodne skupa, a kad se počelo smračivati, shvatili smo da je vrijeme da se rastanemo. Otpratio me do autobusne stanice, a dok smo čekali autobus, poljubio me.
Taj je trenutak za mene bio eksplozija osjećaja i ne mogu opisati koliko sam se divno osjećala. U stvarnost me vratio dolazak autobusa. Nerado sam se rastala od Viktora, ali morala.
Drugi dan sam jedva čekala da dođem u školu da ga vidim.
Kad sam izašla iz tramvaja pred školom, ugledala sam ga na drugoj strani ceste. Kad me ugledao, potrčao je prema meni glavom bez obzira, ne pogledavši cestu. U tom je trenu naišao automobil. Čula se škripa gumi i jak udarac. Viktor je završio pod kotačima automobila.
Potrčala sam prema njemu. Još je bio pri svijesti. Kad sam prišla vidjela sam crvenu lokvu krvi ispod njegove glave koja se sve više širila. Tiho mi je šapnuo: ''Volim te.'', i zatvorio oči.
Derala sam se, dozivala ga, bacala se po njemu u nadi da će ponovo otvoriti oči, ali uzalud.
Viktor je bio mrtav.
Njegovom smrću i ja sam umrla.
Nakon njegove nesreće više nisam bila normalna. Počela sam nositi isključivo crnu odjeću. Iako su mi svi prijatelji pružali potporu, ja gotovo da i nisam pričala. Jela sam vrlo malo, spavala sam svega sat-dva svake noći.
Viktor mi je bio u mislima dan i noć.
Ne znam koliko je prošlo od njegove nesreće, ali svakim sam se danom osjećala sve usamljenija. Utjehu sam našla u vjeri.
Završila sam srednju školu i zaredila se. Sada svu ljubav koju sam htjela predati Viktoru, dajem Bogu. Bog i vjera su jedine stvari koje me održavaju na životu.
Ova je priča posvećena mojoj prijateljici Lani, redovitoj čitateljici mog bloga, a ujedno i mom poticaju za daljnje objavljivanje priča.
SAMOUBOJSTVO ZALJUBLJENE DJEVOJKE
''Činim to zato što te volim!'', derala se gledajući ga kako odlazi. Nije mogla shvatiti zašto mu smeta sve što ona napravi. Bili su zajedno još od početka srednje škole i znala je da ju on voli koliko i ona njega.
Ali u zadnje vrijeme počeo se čudno ponašati. ''To je zato što studiram u drugom gradu pa mu jako nedostajem'', mislila je.
Kad je otišla živjeti u drugi grad zbog studija znala je da će im oboma biti teško, ali pretpostavljala je da je njihova ljubav dovoljno jaka da opstane bez obzira na sve te kilometre koji ih dijele.
U početku ju je zvao svaki dan, a ona je svaki vikend odlazila u svoj rodni grad, k njemu.
No, što je duže na fakultetu, gradiva je sve više, pa više ne može svaki vikend ići kod njega, a više ne stigne ni razgovarati toliko s njime preko telefona.
S vremenom ju je prestao zvati. Prvo je mislila da ju više ne zove jer joj ne želi smetati dok uči, ali primijetila je da je bio nekako čudan zadnjih nekoliko puta kad ga je posjetila. Nije htio da vikende provodi kod njega pa je odlazila spavati kod roditelja. Često nije imao vremena za nju.
Stoga je odlučila prekinuti sa studijem i vratiti se kući kako bi spasila njihovu vezu.
Kad mu je napokon rekla da je prekinula sa studijem i vratila se kući, on je totalno poludio i upitao ju zašto mu mora zagorčavati život. Od zatečenosti je zanijemjela.
Kad se napokon pribrala, on je već odlazio od nje i uspjela je samo viknuti da čini to zato što ga voli, prije nego što je nestao iza ugla.
Iako to u zadnje vrijeme nije bio prvi put da tako samo ode od nje, znala je da se sada nešto između njih promijenilo.
Potrčala je za njim, a kad je skrenula iza ugla, vidjela ga je u strastvenom zagrljaju s drugom djevojkom. Povrijeđena, otrčala je kući i zatvorila se u svoju sobu ne izlazeći iz nje nekoliko dana.
Njeni su roditelji znali da je vrlo emocionalna i da često pretjeruje te se nisu previše brinuli, no, nakon što tjedan dana nije izlazila iz svoje sobe, počeli su se brinuti.
Kad su napokon uspjeli provaliti u njenu sobu, zatekli su je kako mrtva leži na svome krevetu.
Iznad kreveta je vlastitom krvlju napisala: ''Ako ne mogu biti tvoja, neću biti ničija''.
A na ormariću pokraj kreveta našli su praznu bočicu nekakvih tableta koje se mogu kupiti bez recepta.
Goranov odlazak
Ajme! Ne mogu vjerovati! Goran me ipak voli! Mislim, pa ne bi me pozvao da pobjegnemo zajedno da me ne voli. Ne bi to učinio, je l' da? Ah, znam da bi. I jest.
Čekala sam ga u parku na našoj klupici točno u ponoć, kako smo se dogovorili. Rekao je da nipošto ne nosim više od jedne torbe. I nisam uzela puno stvari, imam samo 2 dosta mala kovčega i jedan ruksak. Kako da uzmem manje stvari kad bježim od kuće u nepoznato?
Nakon dva sata čekanja ugledala sam ga na drugoj strani parka kako vuče kovčeg za sobom hodajući prema meni. bila sam presretna kad sam ga ugledala. Bila sam toliko sretna da sam dotrčala do njega i objesila mu se oko vrata. on je grubo strgnuo moje ruke sa svoga vrata i samo tiho rekao: ''Nije ni vrijeme ni mjesto za izljeve ljubavi. Avion za Dubrovnik polijeće za sat vremena i trebali bismo što prije stići na aerodrom želimo li se ukrcati u taj avion.
Brzo sam pokupila svoje stvari i krenula za njim prema autobusnoj stanici. ''Sva sreća što sam se sjetila uzeti pokaz'', pomislila sam.
Na aerodrom smo stigli u posljednji čas. U avion smo ušli netom prije nego što je uzletio. Od ulaska u avion Goran nije progovorio ni riječi. Samo se okrenuo prema prozoru i gledao kroz njega. Nisam ga htjela gnjaviti jer sam vidjela da nije baš dobre volje, a, poznavajući ga, znam da tada nije raspoložen za razgovor.
Progovorio je tek kad smo krenuli prema autobusu upitavši me da li imam sve stvari. Odgovorila sam mu da imam i to je bilo sve što smo progovorili dok nismo stigli pred nekakvu trošnu kućicu u nekakvom selu pokraj Dubrovnika. Rekao je: ''Draga, ovo je naš novi dom.''
Promotrila sam kuću i zatim se zagledala u Gorana. On je, osjetivši moj začuđeni pogled na sebi, rekao: ''Ma daj, pa nije baš tako grozno. Kad ju malo dovedemo u red izgledat će kao Dioklecijanova palača. Naravno, trebat će vremena da ju uljepšamo, ali budi bez brige, već sam našao posao, a kad dobijem prvu plaću počet ćemo s uređivanjem.
I tako je počeo naš novi, zajednički život. On je radio gotovo dan i noć kao konobar u nekom kafiću u Dubrovniku, a ja sam po cijele dane čistila taj naš ''kućerak'' pokušavajući ga pretvoriti u mjesto za život.
Nakon tjedan dana već sam se polako navikla na samoću jer Gorana gotovo da nisam vidjela. A onda mi je jedne noći, negdje oko pola tri ujutro, netko pokucao na vrata. Kako sam u to vrijeme spavala, kad sam otvorila vrata bila sam samo u laganoj spavaćici.
Prilično sam se iznenadila kad sam na vratima ugledala dva policajca. Upitali su me jesam li ja gospođa Majster. To me je pomalo zbunilo jer nisam navikla da me netko naziva gospođom Majster kad Goran i ja nismo bili vjenčani.
Naposljetku sam odgovorila da jesam. Policajci su razmijenili poglede, a jedan je počeo: ''Gospođo, jako nam je žao, ali Vaš je muž preminuo prije otprilike pola sata. Došlo je do pucnjave u kafiću, on se slučajno našao između dvije posvađane strane, netko je zapucao i metak ga je pogodio u trbuh. Vlasnik je odmah pozvao Hitnu Pomoć, no gospodin Majster nije izdržao te je preminuo na putu do bolnice. Jako nam je žao.''
Vrijeme kao da mi je stalo. Po glavi mi se motala samo jedna misao – Goran je mrtav.
Ne znam koliko je vremena bilo prošlo otkad sam primila tu vijest, no, kad sam se pribrala, primijetila sam da su oni policajci još tu, samo što sad više nisu stajali na vratima. Nego su sjedili za stolom u blagovaonici.
Ja sam ležala na kauču nedaleko od njih. Kad su primijetili da sam budna, jedan je rekao: ''Oprostite, bili ste se onesvijestili pa smo mislili da je bolje da ostanemo s Vama. Želite li što popiti?''
Odmahnula sam glavom i rekla im da nazovu moje roditelje i kažu im da dođu po mene. Nisam htjela ovdje biti više ni trena. Pružila sam im papirić s brojem telefona mojih roditelja i otišla u spavaću sobu spakirati se.
Ujutro su moji roditelji došli po mene i svi smo se skupa vratili kući. Cijelim me putem nisu ništa ispitivali, a kad smo izašli iz aviona ispričala sam im cijelu priču. Oni su odmah nazvali Goranove roditelje, koji su, još istog dana, došli kod nas. Budući da im je Goran bio jedini sin, to ih je pogodilo koliko i mene. Bili smo toliko povezani u toj tuzi da su u tom trenutku zanemarili činjenicu da je Goran deset godina stariji od mene i da ja imam jedva petnaest godina.
I danas, nekoliko mjeseci nakon što me Goran tako bezobrazno ostavio, pitam se da li me stvarno volio.
Da me volio sad bi bio pokraj mene i još uvijek bismo bili u našoj kućici u okolici Dubrovnika.
Bez obzira na sve, znam da ga nikada neću zaboraviti i da će zauvijek biti dio mene.
Ova je priča posvećena mom dragom prijatelju Goranu poznatijem pod nadimcima Jegermajster i Rakijalover.
Proljetne neprilike
Sredina je petog mjeseca, svibnja. Što se ljeto više približava, veće su vrućine. I tako iz dana u dan sve se laganije oblačim. Prošli tjedan sam prestala nositi duge rukave, a već danas hodam samo u majici bez rukava, i to navečer.
Baš sam danas odlučila ne uzeti jaknu u školu jer mu se nije dalo nositi ju cijeli dan u ruci ili ju gurati u torbu pa, svaki put kad bih trebala nešto iz torbe, vaditi ju opet van, pa opet vraćati u torbu… I tako ju radije nisam uzela.
Isprva sam se bojala da će mi biti hladno i da ću se smrznuti, no, kad je zazvonilo za kraj zadnjeg sata i kad sam izjurila iz škole, shvatila sam da sam se bez veze brinula jer vani i nije tako hladno i vjerojatno ću izdržati dok dođem doma, ionako se gotovo cijelim putem vozim u busu u kojem, bez obzira je li ljeto ili zima, uvijek je vruće.
I stvarno sam uspjela izdržati u tramvaju, zatim pješačeći do autobusne stanice, a u busu sam se čak i oznojila. Nadam se da nitko to nije primijetio.
No, kad sam išla u školu, uopće nisam pomišljala na to kako od autobusa do svoje zgrade imam pune dvije minute pješačenja, a za to vrijeme se stvarno stignem prehladiti. Ali što je tu je.
Idući tako prema svojoj zgradi sjetila sam se ljeta. Sjetila sam se onih ljetnih noći kad je gotovo previše hladno biti samo u majici kratkih rukava, a opet je previše toplo za obući jaknu. Takva je bila i ova večer. Podigla sam pogled prema nebu u nadi da ću vidjeti nebo prepuno zvijezda, kako to obično biva na moru, no, umjesto zvjezdanog prostranstva, ja sam vidjela samo plavetnilo s gdje kojom sjajnom točkicom. Ali i bez zvijezda ja sam počela maštati da sam na ljetovanju, na Viru, otoku gdje obično ljetujem. Maštala sam o svome prošlogodišnjem društvu i našoj plaži. Maštajući potpuno sam zaboravila na stvarni svijet te me gotovo auto ''pokupio'' dok sam prelazila cestu. No, to me tek na trenutak vratilo u stvarnost.
Prešavši cestu nastavila sam maštati. Sjetila sam se svih naših ljetnih zgoda i nezgoda, svih suza i svih smjehova. U tome je trenu čak i zapuhao onaj lagani vjetrić koji ljeti djevojkama podiže kratke haljinice, a mladićima mrsi kosu i kvari frizuru. Udahnula sam punim plućima nadajući se da ću osjetiti onaj nježni miris mora, ali, umjesto toga, osjetila sam onaj, ne baš tako ugodan, miris kanalizacije što podsjeća na pokvarena jaja. To me je zaista vratilo u stvarnost te sam ja samo nastavila hodati prema svojoj zgradi čuvajući uspomene na prošlo ljeto duboko u sjećanju.
Njena glupost
1
Njena glupost
-Privedi to kraju, Endi. Ne znam koliko ću moći još ovako izdržati. U lijevom džepu je moje oproštajno pismo, samo ga ostavi pred vratima moje kuće. Moji će ga roditelji već naći. Bila je loša ideja da nasmrt iskrvarim. Bilo bi bolje da izvadiš nož iz mog trbuha i zariješ mi ga ravno u srce. Požuri dok se nisam predomislila.
Govorila je to ležeći na oštrom kamenju na jednoj zabačenoj plaži podosta udaljenoj od Umaga. Endi, njen prijatelj, ljubavnik i trenutno ubojica, samo je klečao pokraj nje. Bila je tek prošla ponoć, ali bilo je prilično mračno tako da mu nije mogla vidjeti lice. Na licu su mu se miješali strah, zabrinutost i ponajviše tuga. I dalje ne razumije zašto želi da je ubije. I to baš on, on koji ju voli više od ičega. Već duže vrijeme je pričala kako ne može dalje, da je sve ovo previše za nju i mora to privesti kraju. Nije baš potpuno razumio o čemu je to pričala, ali kad ga je večeras dovela ovamo s nožem u ruci shvatio je što želi – želi da ju ubije. Ali nije mogao. Ni sam ne zna kako joj je uspio zabiti nož u trbuh. Ona sad još želi da joj ga zarije i u srce.
Odjednom je mjesečina obasjala njegovo lice i ona je na njemu mogla vidjeti sav taj strah, tugu, zabrinutost. U tom je trenutku shvatila da ipak nije vrijedno umrijeti, sjetila se svih ljudi kojima je stalo do nje i do kojih je njoj stalo. Pitala se što joj je ovo trebalo. Nadala se da će joj Bog oprostiti njenu glupost. Taman kad je zaustila da kaže Endiju neka ju odnese na Hitnu, počelo joj se mračiti pred očima. Shvatila je da je to ipak kraj. Endiju je samo tiho prošaputala: «Volim te.». Sklopila je oči, a njena se duša počela odvajati od prelijepog joj tijela. Tako je završio njen kratak, ali podosta lijep i sretan život. Otišla je zauvijek s ovoga svijeta, a njenom smrću umro je i jedan dio Endija. Kad je shvatio da je mrtva znao je da odsad ni on neće biti isti. Uzeo je pismo i odnio ga pred ulazna vrata njenih roditelja.
2
Moje truplo je nađeno
- Je li mrtva? Čini mi se da ne diše. I nekako je hladna. Tko zna koliko dugo tu leži.
Razgovarali su tako stojeći nad mojim nepomičnim tijelom. Sunce je već izlazilo. Iz blizine je dopirao blagi miris lavande. Taj divni miris miješao se s mirisom mora koje je bojažljivo milovalo moje tijelo. Ležala sam na zabačenoj plaži, a dva meni nepoznata muškarca raspravljali su da li sam živa i što da učine s mojim tijelom. Kad su shvatili da ne dišem i da mi srce ne kuca nisu se mogli odlučiti da li da pozovu policiju ili mrtvačnicu. Situacija je bila još gora jer mi je u trbuh bio zaboden nož. Vrijeme je prolazilo, a oni su i dalje nešto raspravljali nada mnom. Ne znam ni kako su se ovdje našli jer inače nitko ne dolazi na ovu plažu. Nakon još nekog vremena pozvali su policiju koja je prilično brzo došla.
Sad se već oko mog tijela motalo 7-8 ljudi, a nedugo zatim došli su i moji roditelji kako bi identificirali moje tijelo jer su sinoć prijavili moj nestanak. Moja je majka u ruci držala moje oproštajno pismo. Cijeli je ovaj prizor bio prilično grozan. Da se netko od svih tih silnih ljudi samo osvrnuo oko sebe sigurno bi primijetio kako iz jednog mračnog grma sve ovo motri Endi, moj prijatelj, ljubavnik i, po mojoj želji, moj ubojica. On je ostavio moje oproštajno pismo pred vratima moje kuće. On je po mojoj zamolbi zario nož u moj trbuh. On je bio uz mene cijelo vrijeme dok se moja duša odvajala od mog tijela. I on sad sve ovo promatra. Stvarno sam mu zahvalna na svemu.
Ona iz prve priče
3
Posljednji oproštaj
I došao je taj dan. Moj sprovod. Od moje je smrti prošlo 2 dana. Na sprovod je došlo fakat puno ljudi. Bili su tu moji rođaci, obiteljski prijatelji, moji prijatelji, pa čak i, ne mogu vjerovati, školske preseravatorice – cure koje su, kak' ti, najzgodnije i najpopularnije. Oko desetak metara dalje od mog pokopa stajao je Endi. I on je, kao i svi, bio obučen u crno. Bio je smrtno ozbiljan, a u očima mu se vidjela tuga. Iako je dan bio poprilično vedar, lica svih prisutnih ljudi bila su mračna. Svećenikove su se riječi jedva čule od jecaja moje majke. I na mom se ocu vidjelo da je plakao. Napokon su počeli spuštati moj lijes pod zemlju. Bila sam pokopana u bijelom lijesu.
Nakon pokopa većina je ljudi otišla u kuću mojih roditelja. Tamo su im svi odavali sućut, a gotovo svi su rekli: «Baš šteta, bila je tako mlada.» te su fraze tako isfurane. Svi su se nagurali u dnevni boravak, samo jedne osobe nije bilo – Endija. On se zavukao u moju sobu i tamo tugovao. Vidjela sam ga kako plače. Do sumraka su se ljudi polako razišli, a Endi nije izlazio iz moje sobe. Moji ga roditelji nisu htjeli uznemiravati. Negdje pred jutro i on je otišao kući. Rekla bih da je njegovim odlaskom završio moj sprovod. Time je bio i kraj moje smrti.
4
Konačni kraj
Nakon moje smrti, pronalaska mog tijela i sprovoda, policija i forenzičari su istraživali mjesto zločina i oružje kojim sam ubijena. Posvuda su bili otisci prstiju one dvojice koji su me našli, bilo je nešto i mojih otisaka, ali nigdje Endijevih. Policija je dokaze odnijela na sud i počelo je suđenje tima koji su me našli. Endi je stalno prisustvovao suđenju. Na dan presude nije ga bilo. Netom prije no što je porota iznijela svoju odluku, Endi je uletio u sudnicu i počeo pričati istinu. Rekao je kako sam ga zamolila da me ubije, kako mi je zario nož u trbuh i kako je on ostavio moje oproštajno pismo mojim roditeljima. Sudac je naredio da uhite Endija. Odveli su ga u pritvor dok ne započne njegovo suđenje. Ova dvojica krivo optuženih su pušteni. Endi je osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja zbog ubojstva. Jednog jutra kad je stražar prolazio pokraj zatvorenika, u Endijevoj je ćeliji ugledao strašan prizor – Endi se objesio. Zavezao je jedan kraj plahte za rešetke prozorčića, ostatak plahte zavezao si je oko vrata i tako se ubio. Zbog moje smo gluposti i on i ja ostali bez života.
Posvećeno mom prijatelju Endiju
Sudbonosan susret
Jednom davno, prije nekoliko dana, upoznah ja svoju božicu, ljubav svog života. Prolazio ja pokraj nje, kad li me, ono, zaslijepila njena ljepota. Očaran, zastadoh i promatrah tu nevinu i čistu njenu ljupkost. U to nam se pogledi susreli. To naše uzajamno gledanje činilo se kao vječnost, a ja se osjećao kao u raju. Nastavila ona hodati i ode do obližnjih stolaca te sjedne. Požurih ja za njom. Nisam još ni sjeo pokraj nje, a ona me primila za ruku i samo tiho upitala kako se zovem. Od njenog glasa mozak kao da mi je zablokirao. Ni glasa nisam mogao ispustiti.
Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled. Sjedili smo tako dugo, dugo. Gledali smo se oči u oko, a ona me i dalje držala za ruku.
Nakon Bog zna koliko vremena, začu se zvuk trublja te se ona prene iz našeg predivnog sna. Za me je taj zvuk bio kao rika lavova. Jedva je prošaptala da mora ići i, sa suzama u očima, otišla je. Gledao sam za njom sve dok joj se trag nije izgubio na stepenicama za drugi kat. Ostadoh sjediti još neko vrijeme, zapravo nekoliko sekundi jer je tada došla profesorica te sam morao ući u učionu.
Nastavu nisam mogao pratiti, samo sam razmišljao o svojoj princezi i pokušavao shvatiti zašto me ona tako iznenada ostaviše. Možda zbog onog zvuka trublja odnosno zvona koji je označavao kraj odmora? U svemu tome razmišljanju shvatio sam samo jedno – moram ju pronaći te joj saznati ime, a ako budem imao sreće, i broj mobilnog telefona.
Iz razmišljanja me prenulo snažno lupanje – netko je kucao na vrata. Vrata se otvoriše, a na ulazu bijaše ona. O, kako li je samo krasna bila. Pogledi su nam se susreli. Ona je samo brzo rekla da profesoricu treba neka gospođa i zatim je odjurila glavom bez obzira.
Zar bježi od mene, pomislih. Nakon svih silnih zajedničkih trenutaka ona bježi od mene? Zar je već njena ruka nekome obećana? Ili me se boji? Mnoga su mi se pitanja motala po glavi, a ja nisam znao odgovore na njih. Ni na jedno. Profesorica je izašla i opet ušla, a ja to gotovo i nisam primijetio. Samo mislim na nju. Samo mislim na svoju princezu.
Vrijeme je prolazilo, a ja ju ne mogoh izbaciti iz svojih misli. Kad ponovno začuh onaj zvuk trublja, izjurih iz učione u nadi da ću ju možda ugledati negdje. Taj moj izlazak poremetio je netko tko je stajao ispred učione te sam se ja, kad sam izlazio, zabio u njega. Ili, bolje rečeno, nju. Bila je to ona – moja princeza. Pogledasmo se, poljubismo i krenusmo stazom ljubavi. I živjeli smo sretno do kraja svoga života, a i duže.
Mrtva zbog ljubavi
Sjedila sam pred kompjutorom u bratovoj sobi i zurila u monitor. Na zvučnicima su se izmjenjivale pjesme – Massimo, Oliver . . . A ja sam samo mislila na njega. Muziku sam čula, ali kao da je bila daleko od mene, u drugoj prostoriji ili tako nešto. Svake sam sekunde pogledavala na mobitel u nadi da će mi stići njegova poruka, ali poruke nema. Ni sama nisam znala je li mi bilo bolje tako, bez njega, ili dok sam bila s njim.
Iako ga nisam poznavala ni punih mjesec dana, zavoljela sam ga. Bio je podosta dobar prema meni. Pružio mi je sve što sam u tome trenu trebala – prijateljstvo, nježnost, povjerenje, ljubav. A onda sam to sve u djeliću sekunde izgubila prevarivši ga s drugim kojeg nisam ni poznavala, do kojeg mi nije bilo nimalo stalo.
Pitate se zašto? Ni sama ne znam. Možda zato što sam nekoliko dana prije toga stalno nailazila na njegovu bivšu pa sam se bojala da bi oni možda mogli opet biti zajedno. Možda zato što ga nekoliko dana nisam bila vidjela, a onda mi je i taj dan otkazao dogovor.
U tom sam trenutku osjećala se tako povrijeđeno da nisam znala što radim. Kako li sam samo bila glupa! I sad natapam tipkovnicu suzama misleći na njega i kajući se za svoje postupke. Dio mene i dalje se nada da će mi pružiti još jednu šansu iako sam sada u njegovim očima vjerojatno najveća gadura na svijetu. Kad bih bar shvatila svoje razloge zašto sam ga prevarila. Možda bih ga onda i mogla zaboraviti. Kažu, što te ne ubije, ojača te. Iako sam još živa ova bol me izjeda iznutra i svakog trena sve sam bliže smrti. Tko bi rekao da ću umrijeti zbog ljubavi! Ako ga ikad sretnete, recite mu da mi je jednom davno bilo stalo do njega.
Zalazak sunca
«Prokleti bili svi!», derao se stojeći na balkonu svoje hotelske sobe. U ruci je držao fotografije svoje djevojke s nekim tipom. Naime, unajmio je privatnog istražitelja da prati njegovu djevojku nakon što mu je ona rekla da je trudna i da će se morati vjenčati. On zna da on nije otac jer, otkad je dobio novi posao, stalno putuje pa ju gotovo i ne viđa. Ipak, gotovo ga je uvjerila da se trebaju vjenčati. Čak je već kupio i zaručnički prsten, a onda je dobio ove slike. Zakleo se da će im se osvetiti, kad sazna tko je taj gad s kojim ga djevojka, ili bolje rečeno bivša djevojka, vara. Rekao je istražitelju da sazna tko je taj gad.
Naslonio se na balkonsku ogradu, zapalio cigaretu te promatrao zalazak sunca. Ni sam ne zna koliko je bilo sati kad je otišao spavati.
Probudio se već u zoru. Nije baš mogao spavati, u mislima mu je stalno bila njegova djevojka. Otišao je pod hladan tuš u nadi da će one slike barem nakratko izbaciti iz misli.
Dok se on tako tuširao, na prijenosnom računalu je dobio novu e–mail poruku. Istražitelj mu je poslao podatke o onome gadu.
Čim je izašao iz kupaonice, pročitao je poruku, a lice mu se razvuklo u slavodobitan osmijeh. U glavi je već kovao plan kako će uništiti dvoje ljubavnika.
Još istoga dana spakirao je svoje stvari, rezervirao aviokartu te otišao kući, svojoj djevojci. Išao je dva dana ranije nego što je trebao, ali to je bio dio njegovog plana. Odlučio je vratiti se ranije kako bi mogao zateći djevojku s ljubavnikom, a kad bi se to dogodilo prvo bi ih slikao da ima dokaze o njezinoj nevjeri, a zatim bi im se osvetio kako i spada.
Vratio se ranije, odsjeo u hotelu, još jednom prošao sve dijelove plana, a zatim se uputio k svojoj djevojci. Pretpostavljao je da će ju zateći s ljubavnikom. To se i dogodilo.
Ušao je u stan bez problema jer je imao ključ. Zaputio se prema spavaćoj sobi. Otkako je ušao u stan čuo je nekakve zvukove, a kad je otvorio vrata spavaće sobe, zatekao je djevojku s onim tipom u nezgodnom položaju. Oboje su bili bez odjeće. Djevojka ga je pogledala i upitala: «Što ti radiš ovdje?» Nije joj ništa odgovorio, već je učinio sve prema planu. Slikao ih je, obavio i posljednji dio plana te otišao u kupaonicu oprati krv sa svojih ruku i s noža za otvaranje pisma.
Zatim je otišao na balkon, zapalio cigaretu i, uz slavodobitan osmijeh, gledao zalazak sunca. Obožavao je zalaske sunca.
Sablazan san iliti noćna mora
Trčala je. Nije znala koliko brzo ni koliko dugo. Nije znala ni kamo ide. Noge kao da su je same nosile. Trčala je po mračnim uskim ulicama, osvijetljenim trgovima prepunim ljudima. Bojala se osvrnuti. Bojala se pogledati u stranu. Nakon još mnogo vremena provedenog trčeći, našla se pred golemom zgradom. Nije znala zašto, ali ušla je u nju. Počela se uspinjati stepenicama. Penjala se i penjala, a stepenicama nikad kraja. Od umora više nije mogla ni disati, ali ona je i dalje trčala. Nakon podosta vremena došla je do kraja stepenica. Tamo gdje su one završavale bila su vrata. Ni sama ne zna zašto, ali znala je da mora proći kroz njih. Našla se na krovu. Bio je potpuni mrak i tišina. Odande je imala pogled na cijeli grad. Pogled je bio stvarno prekrasan. Ali ona ovdje nije došla radi pogleda. Približila se rubu. Popela se na zidić koji je bio postavljen radi zaštite od pada. Dugo je tako stajala i razmišljala. Napokon se bacila. Padala je strašno dugo i sporo. Kad je pomislila da će udariti u tlo i od udarca umrijeti, samo je naglo otvorila oči. Prenula se iz sna. Ogledala se oko sebe i shvatila da je u svojoj sobi, u svom krevetu. Glavu je opet spustila na jastuk i, svladana umorom, utonula u novi san.
30.05.2006. u 20:00 | 1 Komentara | Print | # | ^
Nadam se da će vam se svidjeti moja "umjetnička djela". Ako želite možete mi pisati na savrsenoskromna@net.hr. 
